Kako mi je ministar Marić pomogao napraviti ajvar!!

Druga je polovica 8. mjeseca  i spravljanje zimnice je u punom jeku. Kako nisam baš previše od kuhinje zimnica se sastoji od dvije stvari šalša i ajvar.
Šalša je već gotova, a ajvar tek stiže.
Kako imam obazrivu i najbolju obitelj na svijetu, njih troje se pobrinu da mi ne smetaju i ostave me na miru. Radim ga na, naravno, onaj teži i duži način. Prvo se paprika i patliđani peku u pećnici, pa gule i čiste, pa tek se onda kuha. Količine su ograničene jednim povećim loncem (mjera od 20 kg paprike i 6-7 kg patiliđana) i tako barem 3 puta (čitaj tri vikenda). Ove godine treba biti dovoljno ajvara za zadovolji potrebe u Portu, Beču, Osijeku i Zagrebu. Za one koji ne znaju živim i radim na 4. katu u zgradi koja nema lifta, pa je i donjeti te količine do kuhinje podhvat.

Ako ste barem jednom radili ili gledali kako se radi ajvar, jasno vam je da je to popriličan posao i svaka pomoć je dobrodošla. I tu stupa na scenu ministar Marić (ne nije mi došao doma i pomogao mi guliti papriku, tako si nismo baš dobri).

Naša vlada nastavlja svoje "reforme" i nekako mi se čini da nam ovaj put nisu prijetili (kako to obično bude, prvo doznamo kolika je kazna, a tek onda što trebamo raditi)  već su sve članove uprava i izvršne direktore prozvali lopovima koji zloupotrebljavaju zakon. Da bi tome došli na kraj odlučili su udvostručiti ukupan trošak plaće za sve članove uprave i izvršne dirketore. Ove godine svaki mjesec za plaću (direktora) moramo izdvojiti  cca 6.100,00, a od slijedeće godine to bi trebalo biti cca 11.100,00). Da ovaj dio ne bi krivo shvatili, to nije plaća koju dobijemo na tekući račun, to je ukupan trošak plaće sa svim doprinosima iz i na plaću.

U svom radnom vijeku sam promjenila dosta poslova i firmi (jedno nikad nisam radila u "državnoj službi"), a već (ili tek) 11 godina radim privatno i ni u jednom trenutku nisam to požalila. U tih  11 godina od prvog dana sam prijavljena na puno radno vrijeme i isplaćivala sam plaću koju sam mogla isplatiti. 2017. godine najniži bruto na koji možemo plaćati doprinose iznosi 5.030,00, a ove 2018. ta osnovica iznosi 5.213,00 - ukupan trošak je cca 6.100,00 - a neto 4.066,00 (zavisno od prireza)..
Država, brižna kakva je, mislila na sve pa i na one kojima je takav namet bio prevelik. Njima je dala mogućnost da isplate manji neto, ali ne i manje doprinose. 
Koliko se sjećam to je prošlo bez puno buke, svatko je radio kako je mogao, oni koji nisu mogli zaposlili su se negdje drugdje i polako odustajali od privatnog posla.

Kako vrag nikada ne spava, tako i naša Vlada stalno smišlja nove "reforme" i odlučili da ni to nije dosta pa su udvostručili iznose. Možda misle da igraju poker (ili nešto drugo gdje se udvostručuju ulozi u nadi da će zaraditi više). U pokeru ili ruletu možda i imaju šanse dobiti više, ali što se tiče mikro i malih poduzetnika sigurno neće, ovdje im je zagarantirani gubitak. Malo nas je koji će to moći podnijeti.

Iz komentara kolega iz nekoliko FB grupa, koje se ozbiljno bave raznim problemima u našem poduzetništu, možda nas je i najviše zasmetalo što nas se stalno predstavlja kao nekoga tko zloupotrebljava i krši zakon. 
Banalna reklama za nagradnu igru "Bez računa se ne računa" nas sve predstavlja u najgorem svijetlu. Čak nas i pas upozorava da nismo izdali račun. Neka se ne uvrijede svi ljubitelji životinja (i ja ih volim), ali nekako mislim da percepcija društva o privatnim poduzetnicima (pogotovo malima) ne bi trebala biti baš tako nisko.

Osim reakcija nas poduzetnika (manjih i većih), HUP, IPRH - Inicijativa profesionalnih računovođa Hrvatske, CEA nisam naišla na reakaciju Hrvatske gospodarske komore (mi poduzetnici smo njezini članovi i to ne na dobrovoljnoj bazi, a ne ministarstva i Vlada), razno raznih udruga koje silno vode brigu o dobrobiti naših obitelji (tko s kim, kada, kako i gdje).
Nisam vidjela da je reagirala naša Predsjednica. Ako je sada moderno da političari pokazuju javno emocije, hoće li pustiti koju suzu i za nas male poduzetnike. 


Možda ste pomislili da sam zaboravila kako sam započela post. Nisam. 

Kad ti ministar Marić i naša Vlada serviraju ovakve "reforme" i još gora "objašnjenja" shvatiš kako ni njima nije lako.
Ako je meni bilo teško oguliti 20 kg paprike, kako je samo njima teško guliti nas.
Ili zamislite da ne gulite paprike nego...



Ovo je post bez slika, a razlog je jednostavan. Ajvar još nije u staklenkama.

Tko izrađuje moje...

Zapitate li se odakle dolaze stvari koje kupujete?

U zadnje vrijeme polako, ali sigurno, podiže se svijest o kupovanju hrane za koju znamo porijeklo.
Volimo kupovati salatu, omiljeno voće ili meso na placu, od poznatih lokalnih proizvođača.
Držimo do toga da koke koje nam nose jaja sretno i zadovoljno hodaju po dvorištu, love crviće i zdravo se hrane, jer ako se one zdravo hrane i mi se zdravo hranimo. Činimo tako više dobrih djela. Jedemo hranu koja je minimalno tretirana (razno raznim) kemikalijama i brinemo o svom zdravlju. U isto vrijeme podržavamo i lokalne, veće ili manje proizvođače hrane i osiguravamo njima i njihovim obiteljima sigurniju budućnost.

Sva putovanja započinju prvim korakom, pa tako i ovo, ali ne bi smjeli tu stati.
Ako nam je važno da su koke koje nam nose jaja sretne i zadovoljne, ne bi li nam trebalo biti i važno da su sretni i zadovoljni i ljudi koji (anonimno) izrađuju gomilu stvari koje nam svakodnevno trebaju.

Svi volimo kupovati odjeću, želimo da nam se sviđa i da nije preskupa i u tome nema ničega lošeg.
Kada u trgovini gledate lijepu košuljicu, po cijeni više nego prihvatljivoj, najčešće pomislite, za te novce mi se ne isplati to dati šivati (da to pomisle i one koji znaju šivati). Tu bi svi  trebali malo stati i razmisliti? Uz minimalno znanje o ekonomiji i trgovini možemo neke stvari izračunati.
Caru carevo, Bogu božje - 25% ide državi na ime PDV. Iznos se spustio (skoro) za četvrtinu. Ostatak, više manje ovim redom, otpada na - maržu trgovca,  troškove prijevoza i sl. stvari, zarada veletrgovca, eventualno osigurana i nekakva mizerija za neku švelju, šnajdericu koja negdje na drugom kraju svijeta šiva vašu buduću košuljicu. Za koju plaću? Možda za plaću od koje se ne može priuštiti vašu buduću košuljicu, koju upravo šiva. Pitanje, je li od te plaće može prehraniti svoju djecu i osigurati im školovanje da ne moraju za nas šivati jeftine košuljice.
Negdje (možda i ne tako daleko) neko dijete šiva igračke koje će završiti pod nečijim borom. Zamislite da vaš mališan umjesto na igralište, svaki dan odlazi na posao, radi u tvornicama, plantažama, a škola je priviliegija koju nikada neće imati.

Želimo da naši radnici (pa i mi sami) budemo dobro i adekvatno plaćeni za svoj rad. Zar je tako teško to isto željeti i za druge?

Kako možemo to promjeniti?

Ako želimo jesti jaja od zadovoljnih koka, zašto ne bi kupovali  robu od zadovoljnih radnika. Uz sav respekt svim kokama na ovom svijetu, ali nisu one bolje od nas.

Neka roba koju kupujete ima geografsko porijeklo. I da to geografsko porijeklo nosi i nešto višu cijenu, ali možda i ne trebate pet (jednosezonskih) košuljica, možda će vam dvije (kvalitetnije) košulje  biti sasvim dovoljne.
Izgovor da kod nas ne možete sve naći ne drži vodu. Možda nema baš više puno velikih proizvođača, ali ima nas ludih glava (punih ideja) i spretnih prstiju sasvim dovoljno. Naći ćete nas na netu, FB, po sajmovima, pa čak i po nekim dućanima.

Nabavljajte sve što možete od lokalnih (kvalitetnih) proizvođača. Tako povećavamo krug zadovoljnih kupaca i trgovaca. Kada kupite košulji ili igračku (ili nešto treće) od lokalnog proizvođača, tada će i on imati novaca da kupi jaja koja je snijela zadovoljna koka, a vlasnik farme zadovoljnih koka moći će možda nešto kupiti od vas. Možda će nas sve to koštati nešto više, ali zar nismo svi zadnjih mjesec dana pjevali: 
Nije u šoldima sve - nešto moramo ostaviti i za čistu savjest.


Kad uđete slijedeći put u trgovinu zapitajte se: Tko je ovo izradio?

Za nevjerne Tome nekoliko linkova

https://truecostmovie.com/watch/the-true-cost

https://www.youtube.com/watch?v=tANKhmqm_EE

https://www.youtube.com/watch?v=KXWFXeIZY9g

https://www.youtube.com/watch?v=BcI4l3arrHI

Nagradna igra

Iako smo već debelo zakoračili u 2018. i još malo pa potrošili cijeli siječanj, vrijeme darivanja se nastavlja.

Naša kolekcija "Licitar u srcu" grije mnoga srca i u ove hladne zimske dana, a kako nam se bliži Valentinovo, odlučili smo na našoj FB stranici Otkriveno blago napraviti prvu nagradnu igru.

Vaš zadatak je vrlo jednostavan.

Lajkajte našu stranicu Otkriveno blago (ako već niste) i u komentaru napišite kome bi poklonili našu majicu "Licitar u srcu" i zašto.

Najromantičniji komentar nagradit ćemo majicom po izboru.

Vaše komentare čekamo do ponedjeljka 22.01.2018. u 20 sati.

Lijep i ugodan vikend želi vam mala ekipa Otkrivenog blaga.

MyLife4Kids Humanitarian Rally Team

"Mislim da je ovo početak jednog divnog prijateljstva"

Mogla bi ovako započeti ovu priču iz više razloga.
Prvi je onaj najbanalniji, vjerujem da stvarno imam prilike započeti jedno lijepo prijateljstvo sa Sašom Pjanićem, fotografom i putopiscem koji za malo više od mjesec dana kreće na zanimljivo putovanje,
najveći humanitarni reli Budapest-Bamako, iako je krajnje odredište Banjul.

Sigurno se sada pitate gdje je Banjul? Negdje daleko? Zašto tamo?
Banjul je u Gambiji, a Gambija je tamo negdje far, far away u Africi, okružena Senegalom sa tri strane i Atlanskim oceanom sa četvrte. Afrički dio puta ih vodi preko Maroka, Mauritanije i Senegala.
Odgovor na pitanja zašto tamo najbolje ćete doznati iz posta kojeg kopiram u cijelosti (ja sam imala sreću pa sam iz prve ruke uz kavu doznala i malo više od toga)

"Idemo u Afriku kako bismo pomogli djeci. Dosta je kritika upućeno na poziranu filantropiju. Premda ne za mali iznos i uz prethodne višekratne posjete imunološkom zavodu, svatko, barem u teoriji može doći na kontinent koji je postao ® za ljudsku bijedu. Izaći iz hotela, ukrcati se u vozilo koje mu je agencija već unaprijed uredila te uz pratnju, otputiti u prvo selo ili na gradsku periferiju kako bi u društvu goluždrave, musave i ušljive djece otpozirao za desetminutni photo shooting. MyLife4Kids je priča u kojoj su protagonisti klinci. Goluždravi, musavi, ušljivi, šmrkavi, nasmijani, rasplakani, prestrašeni, radosni, zadivljeni, hrabri, ponosni, prkosni, predivni. Oni će pričati svoju priču. Ja ću biti samo navidljiva sjena koja će je bilježiti."

Saša Pjanić, fotograf, putopisac

A ona rečenica sa početka posta je tu jer mi je uvijek Casablanca prva asocijacija kada netko spomene Maroko (jedna od zemalja kroz koje će ovaj humanitarni reli proći, iako ne i kroz Casablancu), a sigurna sam da je privukla barem kojeg čitača (cilj ne bira sredstvo).

Kako se Otkriveno blago našlo u ovoj priči. Sasvim slučajno, kao uostalom i većina stvari u životu (ili možda ništa nije slučajno, to prosudite sami).

Nedjelja ujutro, ležerno se pregledava FB i naletim na post o reliu, kratki upit kako bi se mogli uključiti i pomoći i za dva dana dogovaramo da naše igračke spakiramo i pošaljemo na put od 8.500 kilometara kako bi klinci u toj zemlji  far, far away dobili i malo hrane za dušu (nema toga tko ne voli šarene mekane igračke).
Naš "Licitar u srcu" spakirat ćemo zajedno sa našim srcem i poslati ga daleko, u nadi da će nekoga razveseliti jednako kao što je i nas veselilo dok smo ga stvarali.

Otkriveno blago i Atelje Igor Beroš  zahvaljujući MyLife4Kids Humanitarian Rally Team otputovat će na ovo putovanje i uživati u svakoj slici  Saše Pjanića .
I vi možete biti dio ove priče. Javite se na FB stranice koje smo označili i ..

fotografija:Saša Pjanić

Gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna.

Uvjerena sam da ona narodna "gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna", kada je malo prepravimo vrijedi i za količinu hobija kojima se bavimo.

Uz malo dobre volje, puno , puno dobre organizacije nikad previše zanimacija. Još sretnija kombinacija je kada ih možemo preklapati, nadopunjavati, miješati, nizati jednu za drugom. Kad malo bolje razmsilim, teško da i poznajem puno njih koji imaju samo jedan hobi. To su onda uglavnom oni koji su na samom početku, pa ni sami još ne znaju što ih čeka.

Mi smo onaj dio populacije koji samnjuje gledanost svake emisije na TV programu, od dnevnika do turskih sapunica, a reality emisije se po nama ne bi trebale ni snimati. Radio i muzika su nam vjerni pratitelji i suputnici, a ima trenutaka kada je tišina oko nas sve što nam treba. 

Najmrskiji neprijatelj je vrijeme, sa njim ratujemo od prvog dana i tako će ostati do zadnjeg dana. Ili našeg ili njegovog.

Samo što smo pomislili da sve stignemo i da možemo ugurati nešto novo, vrijeme nas sustigne. 

Sve ovo vodi ka jednome i sada kada to ovako javno stavim na papir postat će stvarno. 

Službeno mogu reći da na svoj spisak mogu staviti novi hobi. Polako se uvlači i traži svoje mjesto već neko vrijeme. Sve onako okolo naokolo, pa se tješim da to nije to, to mi treba samo da bi mogla prezentirati i pokazati što sve radim. 

Obično je sebi najteže nešto priznati, ali svi dođemo do zida i dalje više nemamo kud. Pogledamo istini u oči i kažemo: DA IMAM NOVI HOBI - FOTOGRAFIJA.

Jesam li sam sigurna? O da, uvijek. 

Sad je trenutak da  se vratimo na početak priče. Kuća nam nije tijesna, jer jedno čeljade ima puno hobija i obično nije baš previše doma, pa ostali imaju dovoljno mjesta i nemaju potrebe biti bijesni. Djeca su velika i samostalna, mužu za sreću treba samo sretna i zadovoljna žena (koja ima gomilu hobija) i riješili smo svu organizaciju.

TV dođe na red u neke kasnije i sitnije sati (taman završe svi dnevnici i turske sapunice), a sa vremenom se borim, dok jedan ne odustane. A svi kažu da sam prilično tvrdoglava pa ćemo vidjeti kako će ta borba završiti. 

Da se uvjerite da ne pričam u prazno,  nekoliko slika (najnovijih) u nastavku, a ostatak možete vidjeti na Instagramu, FB profilu, a od danas i na novoj stranici  Discover the photo

TheGift.cool

Nekako je prošli post bio uvod u ovaj današnji, samo što danas neću puno pametovati što sve trebamo znati kada hoćemo hobi pretvoriti u posao, već ću pokazati kako samo to mi (tri glave - kasnije ću ih predstaviti) upravo napravile.

Ideja za ovo (kao i za još barem 100 drugih) u mojoj je glavi već neko duže vrijeme, ali valjda od silne gužve nikako da dođe na prvo mjesto. Oni koji vjeruju u sudbinu rekli bi da je samo čekala pravo vrijeme (ili možda prave ljude), a ja sam uvjerena da je isplivala na prvo mjesto zato što sam ja baš sad to htjela (ima dana kada baš i nisam previše skromna).

I tako prije tri mjeseca u jednom neobaveznom razgovoru dobila sam dozvolu da s autorskim radom Igora Beroša - licitar - mogu raditi što hoću (to se zove povjerenje).
U originalu to je shema za izradu licitara u tehnici čipke na batiće, ali kako ništa nije upisano u kamen uz pomoć treće glave Ane Sever od sheme za čipku došli smo do predloška za print.

Nije sve baš išlo tako brzo kako sada izgleda.

Posložiti prioritete i rasporediti zadatke bio je prvi korak. 

U današnje doba interneta, pinteresta, i ostalih, više manje, društvenih mreža možda izgleda suludi posao, ali naše tri glave su ipak odlučile to napraviti. Nekome tko ne poštuje tuđi rad, to ovako i onako ne znači ništa, a svi ostali će to, nadam se, znati cijeniti.

Smišljanje što i kako, izrada uzoraka, odluke o cijenama i načinim prodaje je sastavni dio svakog posla.

U finišu je trebalo smisliti i ime koje je će najbolje predstavljati naš rad. I kad je izgledalo da je sve gotovo, ime izabrano, logo završen, ženski dio je odlučio sve to promijeniti (muški dio se sa puno razumjevanja složio sa nama - ništa drugo mi i nije preostalo)

I tako je nastao  TheGift.cool 

Naša prva "kolekcija" Licitar u srcu osim što je cool i ekološki je osviještena pa ćete moći nabaviti i eko platnene vrećice, majice, jastuke (izrađene u našoj radionici) podloške za čaše.

Slijedeći tjedan svijetlo dana ugledat će i web shop TheGift.cool

Pratite nas na FB, web i naravno na ovom blogu.

Posao ili hobi?

Posao ili hobi? Hobi koji je postaje posao? Vječno pitanje i dilema.

Dugo razmišljam da napišem nešto na tu temu, ali stalno se provlači neka sumnja da nisam dovoljno stručna i pozvana da govorim (ili pišem) o tome.

A onda, nekako, nakon 10 godina privatnog posla i broja godina (koje neću napisati) bavljenja raznim hobijima možda bi i trebala nešto napisati.

Ovo ne pišem iz razloga da bi nekoga obeshrabrila da svoj hobi pokuša pretvori u posao (oni koji me znaju malo duže, znaju da baš i nisam "ziheraš"), ali da prije odluke sagledaju stvar sa svih strana.

Hobi - aktivnost koju radimo iz našeg zadovoljstva u slobodno vrijeme, kojom "punimo baterije", od koje ne očekujemo financijsku korist.

Posao - nešto što radimo (prvenstveno) zbog financijske koristi, ono od čega, barem, većina nas, živi i plaća svoje račune. Sreća i zadovoljstvno je kada radimo i živimo od onoga što volimo, ali i onda je to "posao", a ne "hobi".

Onog trena kad od našeg hobija imamo financijsku korist, to polako, ali sigurno prestaje biti hobi i postaje posao (ne ulazim u sferu legalno ili ne - to će doći malo kasnije).

Iz svog iskustva znam da je veliko zadovoljstvo kada napravimo nešto što smo mi osmislili, a nekom se to dopada i spreman je dati svoj novac za to. Ispočetka su to nama bliski ljudi koji znaju da nešto radimo, to im se sviđa, pa kupe od nas pokoju sitnicu. 

I, naravno, još  uvijek nam je to hobi (miljama daleko od "posla")

Kako onda određujemo cijenu? 

Najčešće imamo strah da ćemo za to tražiti previše (jer nije to bilo tako "teško" napraviti), pa prodajemo nekome svome, poznatome, jedini trošak nam je bio neki materijal koji smo potrošili.

I tako odredimo neku cijenu, mi dobijemo neki novac, kupac (poznanik) je dobio što je želio i svi smo sretni.

To se ponovi nekoliko puta, a u nama se počinje rađati ideja kako nama to dobro ide i baš bi to mogli raditi malo ozbiljnije.

Sada dolazimo do pitanja kako ćemo svoj hobi pretvoriti u posao. 

Danas imamo više mogućnosti za to. 

Neka me pokušaju razuvjeriti svi koji misle da giješim, ali čini mi se da je to kod nas izjednačeno sa otvaranjem stranice na FB i mislimo da je to to. O tome imam svoje mišljenje, ali to nije sada tema (možda nekom drugom prilikom).

Možete se učlaniti u neku udrugu, pa prodavati preko njih (također vrlo raširen način rada). Tada morate naći udrugu koja je registrirana za gospodarsku djelatnost i detalje dogovoriti sa njima. Moje znanje o udrugama nije toliko veliko da bi tu mogla ići u detalje.

Moje shvaćanje pretvaranja hobija u posao, podrazumjeva nekoliko stvari. 

Prvo je da radim legalno (kako god okrenemo, ako ne možemo mirno spavati, ne možemo ni dobro raditi). Živimo gdje živimo i ako želimo ovdje raditi, moramo raditi po pravilima koja su nam data (ne želim otvarati temu kako pravila vrijede za neke, a za neke ne).

Znači, možete otvoriti kućnu radinost ili sporedno zanimanje, obrt ili d.o.o. (ili j.d.o.o.).

Sada do izražaja dolazi moje skromno znanje iz nekih područja koja su nam neophodna da bi hobi pretvorili u posao (za one koji to ne znaju osnovna djelatnost moje fime je knjigovodstvo)

Više nije dovoljno da znate nešto dobro napraviti, za uspjeh vam treba nešto ipak više.

Prvo trebate odlučiti što je za vas najpovoljnije, svaki oblik poslovanja ima svoje prednosti i mane.

Slijedeći korak je doznati koji su sve troškovi koje ćete imati. Postoje troškovi koje svaki mjesec morate podmiriti bez obzira da li ste nešto prodali ili ne. 

To su najčešće troškovi doprinosa, naknade bankama, obavezne članarine i sl. 

Znači svaki mjesec morate zaraditi toliko da podmirite te troškove.

Da bi mogli opstati u silnoj konkurenciji (morate biti svjesni da niste vi jedini koji se bavi nekom djelatnosti) morate proširiti krug kupaca. Više vam nisu dovoljni prijatelji i poznanici. Naravno oni su vam velika podrška i reklama, ali ne i dovoljna. 

Slijedeći trošak je svakako trošak za kvalitetnu reklamu i promociju. Možete i sami izraditi web stranicu (odlično ako imate to znanje, uštedili ste lijepi novac).

Slijedeća odluka - kako i gdje ćete prodavati. 

Da li je to direktna prodaja (nemojte zaboraviti da ako planirate raditi sa gotovinom, obveznik ste fiskalizacije koja zahtjeva od vas neka ulaganja - čitaj "troškove") ili ste se odlučili da ćete robu davati drugima da je prodaju umjesto vas.

Što god odlučili morate znati razliku između veleprodajne  i maloprodajne cijene.

Zavisno kako ste odlučili poslovati trebat će vam i knjigovodstvo (nemojte ovo shvatiti kao samoreklamu).

Kada ste sve ovo obavili i imate cifre vrijeme je da ozbiljno sjednete i napravite kalkulaciju (veleprodajnu i maloprodajnu). Koliko vrijedi vaš proizvod, a koliko bi mu trebala biti cijene i koliko prihoda vam mjesečno treba da (za početak) budete na nuli.

Sada vam ona cijena sa početka priče pada u vodu. Sve ove troškove (a sigurno i još pokoji kojeg sam momentalno zaboravila, ili je specifičan za vašu djelatnost) morate ukalkulirati u vašu cijenu.

Cijena vašeg proizvoda se drastično promjenila? Naravno, to više nije hobi, sada je to posao.

Nemojte ovaj post uzeti zdravo za gotovo. Ovo je samo moje sažeto viđenje što vam je potrebno da bi hobi pretvorili u posao.

Najvažniju stvar sam ostavila za kraj (nadam se da će vas barem mali broj doći do kraja teksta) a to je je UPORNOST i SAMOKRITIČNOST.

Kako se nikada ne kitim tuđim perjem red je da kažem riječ dvije o slikama koje sam stavila uz ovaj post.

Lampa je nastala iz čistog zadovoljstva (zadovoljstvo ovdje puno bolje zvuči od hobija). Nešto što se mota po glavi već dvije godine, a nastalo je uz pomoć Igora Beroša  (Čipka by Igor Beroš). 

Što se može napraviti kada dobiješ na poklon 5 komada ručno napravljenih čipki, pa naravno unikatana lampa.